Pages - Menu

Pages - Menu

petak, 19. veljače 2016.

U Njemačkoj više od 1.500 učenika od septembra čekaju udžbenike iz Sarajeva



U Njemačkoj više od 1.500 učenika polaznika dopunskih škola BiH na maternjem jeziku i njihovi nastavnici četiri mjeseca čekaju da im iz BiH dostave odštampane udžbenike koji "leže "u podrumima nadležnih ministarstva u Sarajevu.
Prilikom radne posjete delegacije Saveza dopunskih škola BiH nadležnim ministarstvima u Bosni i Hercegovini, Ministarstvu civilnih poslova BiH, Ministarstvu vanjskih poslova BiH, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH i Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, početkom maja, prošle godine, gdje smo zaista lijepo primljeni, nadležne smo upoznali sa problemima u oblasti dopunskog obrazovanja djece građana BiH u dijaspori na maternjem jeziku, posebno djece Bošnjaka, istakli pozitivne primjere i rezultate koji se na tom polju postižu u pojedinim zemljama poput Njemačke i predložili konkretne poteze koje bi država BiH trebala uraditi kako bi se spriječila asimilacija, sačuvao maternji jezik i veza sa domovinom. Posebno djece i mladih koji su rođeni u inostranstvu - rekao je Ismet Hasanović, potpredsjednik Saveza dopunskih škola BiH u SR Njemačkoj, predsjednik Zajednice BiH u Minhenu.
Halilović ističe da su tom prilikom istakli smo i nedostatak udžbenika, jer u pojedinim školama udžbenike nemaju ni nastavnici.U Ministarstvu civilnih poslova BiH su nam obećali da će udžbenik biti doštampan i dostavljen do DKP-a BiH, do početka školske 2015/16 godine. Iz istog ministarstva smo 5. oktobra, prošle godine dobili informaciju da su udžbenici odštampani i uskoro nam dostavljeni koja je sve nas u Savezu i u više od 40 odjeljenja u kojima se izvodi dopunska nastava na bosanskom jeziku veoma obradovala. Putem Generalnog konzulata BiH u Štutgartu nadležnima smo poslali informacije gdje i koliko udžbenika treba. Nažalost, udžbenika još nema, a djeca, roditelji i nastavnici na nas svakodnevno vrše pritisak da im iste dostavimo - rekao je Halilović te dodao: - Ne možemo da shvatimo da treba više od četiri mjeseca da bi iz Sarajeva do Minhena ili Štutgarta poslali udžbenike. Još više nas boli indolentan odnos države Bosne i Hercegovine prema više od dva miliona njenih građana koji žive u dijaspori koji traje već 20 godina. Kakvu nam to poruku šalju oni koji su na vlasti u našoj domovini – kaže i pita se Ismet Hasanović, potpredsjednik Saveza dopunskih škola BiH u SR Njemačkoj, predsjednik Zajednice BiH u Minhenu.
Zadnji put, 2008. i 2009. godine dopunske škole BiH u SR Njemačkoj su udžbenike dobile putem MVP-a i Ambasade i Generalnih konzulata BiH u Njemačkoj. - Ne znamo u čemu je sada problem. Novac sigurno nije, jer, primjera radi, rezervacija jednog VIP salona, za dva sata, na nekom od aerodroma u Njemačkoj, za nekog od zvaničnika BiH da se ne bi miješao sa običnim pukom košta više od prevoza udžbenika iz Sarajeva do Štutgarta. Apelujemo na nadležne u BiH da nam što prije dostave udžbenike i da regulišu dopunsko obrazovanje djece građana BiH na maternjem jeziku dok još ima onih koji žele i hoće da jačaju veze sa domovinom. Ovakav kakav zadnjih 20 godina jeste odnos države prema više od dva miliona građana BiH u dijaspori je odvraćanje građana BiH od njihove domovine i stimulisanje njihove asimilacije u strana društva - kaže Haris Halilović, predsjednik Saveza dopunskih škola BiH, bivši generalni konzul BiH u Štutgartu.

nedjelja, 14. veljače 2016.

Kako sam ostala bez dobro plaćenog posla

Ni posle deset godina ne mogu da se sastavim potpuno. To me nekako prati i uvek mi je iza leđa, diše mi za vratom. Samopouzdanje je čudna stvar za povratiti. Nešto kao i poverenje. A samopouzdanje i jeste poverenje u sebe. Drugi ljudi kada te zajebu, pa do sada sam se već i navikla. Ali zajebati sebe i povratiti poverenje u sebe ide jako teško, jer ako ne veruješ sebi, stvarno ne znam kome ćeš.
Moram priznati da mi je teško da pišem o ovoj temi. Možda zato što se nikada zaista nisam vratila na to i razmislila o svemu, prošla sve korak po korak. Moj šrink bi rekao da to svakako treba da uradim. Ne znam da li je to kukavički, ili je bio nekakav mehanizam odbrane, možda je stvarno vreme posle deset godina da ponovo prođem kroz to. Nešto kao terapija, pomirenje sa samom sobom, priznavanje sopstvenih grešaka ili već ta lepeza floskula koju ti prijatelji šrinkovi ponude kada nemaju ništa pametnije da kažu.
Te godine sam krenula u Beč da se nađem sa likom koji je dosta veselo i neozbiljno zvučao preko telefona za takvu vrstu firme. To je jedna od onih kompanija na Vol Stritu ili u londonskom Sitiju koje imaju najveću zgradu u najelitnijem delu poslovne četvrti. Jedna od onih napucanih mešetarskih firmi sa istim takvim likovima unutra. I ti likovi, svi isto, napucano izgledaju. Imaju te uredne frizure, svežene podšišani i obrijani, tamna odela sa obaveznim frulicama pantalonama, modernim kravatama i obično čistim belim košuljama. Da ne zaboravim, crne kožne cipele u špic, dobra kožna tašna i ranac za laptop. Pošto su svi isto obučeni, sve deluje kao nekakava nacistička uniforma, možda zbog te formalnosti odela i strogih linija. Znate već o kojoj sorti ljudi pričam, vidite ih ujutru kada idete na posao, oni rade u onim novim staklenim zgradama i bave se novom ekonomijom. To je taj vrli novi svet.
Zato sam se i začudila kada sam se napokon našla sa mojim budućim šefom. On jeste bio u odelu, ali je ono bilo izgužvano, bez kravate i sa nemarno raskopčanom košuljom. Takav je i ostao do kraja, ali je i degradiran sa istog posla kada sam i ja otpuštena. Verovatno da je uniforma obavezna. Lik je bio onakav kako je i bio obučen - opušten, a ja sam bila prestravljena. Za mene je bio to veliki korak - velika firma, veliko ime, napredovanje u karijeri, ako to uopšte još uvek postoji u novinarstvu. Proveli smo vreme pričajući o muzici, filmovima, knjigama, vestima, sve je izgledalo nešto kao mali test opšte kulture. Pošto smo se našli u kafeteriji pozvao me je da se popnem do kancelarije i upoznam buduće kolege, a i da malo osetim atmosferu. Kada smo ušli, posle nekoliko koraka ranoraznog obezbeđenja i kartica, okrenuo se prema meni i pokazao na prostorije sa rečima : "Impresivno, zar ne? Svaka naša kancelarija je napravljena da izgleda impresivno." Meni i jeste izgledalo tako, posle godina provedenih u blatu po raznim terenima Bosni, Kosova, Ukrajina i ostalih pripizdina.
Bila sam vredna i radila samo ono što mi se kaže. A onda sam napravila jednu malecnu grešku, za koju sam mnogo posle toga saznala da mi nikada nije oproštena.

Nisam bila u poziciji da odbijem posao. Nikada, pa ni ovaj. Imala sam malo dete kod kuće, nekoliko meseci pre toga sam se vratila kući iz inostranstva sa dosta oštećenim zdravljem i bez izvora kapanja prihoda. Bilo je normalno da prihvatim, jer na kraju krajeva već sam imala dosta godina iskustva u novinarskom poslu.
Naučila sam dosta. Mislim da na svakom poslu to možete. Ali u ovoj kompaniji sam stvarno i imala časove, predavanja, obuke, udžbenike. Jednostavno pune vas informacijama i znanjem, jer su im potrebni takvi radnici. Samo treba da znate i da primenite to znanje i informacije. Da, radi se 12 sati, ali onda dođe i prva plata. I od cifre vam se zavrti u glavi. Zarađujete oko 3000 nečega kada je mesec loš, a po 10 000 nečega kada je dobar. A pošto je, žargonski rečeno, emerging marketu pitanju, meseci su uglavnom bili dobri.



Ilustracije: Lena Vasović
Pritisak je ogroman, kao da ste u nekom pretis loncu koji svaki dan eksplodira, a vi se odmah sledećeg jutra nađete u novom loncu koji krčka do novog buma. Neki spas pronađu u sportu, neki u alkoholu, kockanju, kokainu, kurvama. Svega ima. Devojka koja je pre mene radila taj posao je dala otkaz da bi mogla da se posveti slikanju. Ja verovatno nisam znala da se nosim sa tim pritiskom. Delovalo je spolja da sam u redu. Neki izduvni ventili, kao i kod svih Srba, bili su mi kafana i izlasci, što je siguran način da nabacite 15 do 20 dodatnih kilograma koje nikada više ili jako teško skinete. Ali i za to opuštanje nemate puno vremena. Jednostavno svakog trenutka morate biti najbrži, najbolji, najpametniji. Od svih ostalih. Greške se ne tolerišu. Da budem preciznija, tolerišu se velike greške velikim igračima. Moja greška, koja me je koštala posla, bila je početnička. Možda sam i zbog toga još uvek u popizdu na samu sebe.
Što se tiče samog posla nisam imala zašto da se žalim i da kukam. Ko je hteo mogao je da daleko dogura u firmi, ali je to podrazumevalo i uvlačenje kojekavim menadžerima na nekoliko nivoa. Ja baš i nisam u tom fazonu. Trudila sam se da učim što više i da budem dobra u onome što radim. Bila sam vredna i radila samo ono što mi se kaže. A onda sam napravila jednu malecnu grešku, za koju sam mnogo posle toga saznala da mi nikada nije oproštena. Ja čak nisam ni znala da je to greška. Mislila sam da samo razmišljam svojom glavom, a razmišljati ponekada nije preopručljivo u velikim sistemima. Barem ne razmišljanje koje je drugačije od sistemskog, jer onda izgleda da podrivate sistem iznutra. A to nikako nije dobro. 
Bila sam na jednom od tih moderno rečeno traininga, koji izgledaju tako što se u nekom gradu u belom svetu, recimo London, Hong Kong, Njujork sjati gomila zaposlenih u kompaniji i onda sede jedno sedam dana od ujutru do uveče i slušaju te pametne menadžere koji su radi da podele njihovo svakoliko znanje o nekoj oblasti sa nama koji nemamo pojma o ekonomiji. Mogu samo da kažem da ni jedan od tih gradova nisam videla, ali moji menadžeri bi rekli da nisam ni došla u te gradove da bih ih gledala. U redu, priznajem da je tu bilo dosta dobrih predavača za oblasti koje su mi bile potrebne, uglavnom su to suvoparne teme vezane za državnu ekonomiju i finansije. Na jednom od predavanja je gostovao tip čije ime su svi izgovarali sa onim značajnim tonom u glasu. Velika faca koja ako obrati pažnju na tvoje pitanje posle predavanja, možeš komotno da se nadaš bonusu ili da će neko od šefova da obrati pažnju na tebe. Pa, ja sam uspela u tome da šefovi obrate pažnju na mene.
Predavanje je bilo odlično. Prvi put sam čula u životu objašnjenje kako i zašto se urušio sistem u SAD i sve o toj piramidi koja je ostavila hiljade ljudi bez novca i posla, a neke bogami i bez života. Čovek je imao dara da prostim rečnikom objasni ekonomskim laicima jako komplikovane stvari. Jedino što je meni bio problem u svemu tome je to što je mene ta priča sa piramidom i lošim kreditima jednostavno podsetila na jednu od najstarijih stvari na svetu - kockanje. Te je moje pitanje i bilo u stilu - meni ovo sve pre liči na kockanje nego na ekonomiju, pa zašto ti ljudi sada kukaju? I zašto nisu, recimo, u zatvoru? Mogla sam i kašikaru da bacim, isto bi se desilo. Šefovi su definitivno čuli za moje ime, a odgovor na pitanje sam dobila kao da ga je najveštiji diplomata upakovao u oblande. U velikim korporacijama ne pitate nikada zašto se sistem urušio, kada sistem od početka i nije bio napravljen da traje. U kući obešenog, ne pominjete konopac.
To je bila greška koju su još i mogli da mi tolerišu. Mada nisam znala da su još tada krenuli da mi traže zamenu, jer pojedinac koji ima svoje mišljenje je uvek potencijalan problem. Staljin je to znao najbolje.
A onda dolazi veliki fijasko. Kao i za sve loše stvari koje vam se dese u životu, nikad niste spremni. Znam da sam pomislila kada je sve krenulo da se dešava da mi fali jos samo šest meseci ovog posla da otplatim sve što sam imala da platim. Ali obično vam zafali tih nekoliko meseci, dana ili sati ili već nečega. Bila sam na razgovoru sa jednim visoko pozicioniranim faktorom u državnoj instituciji. Faktor mi je ukazao svo poštovanje koje je i trebalo da pokaže proporcionalno imenu kompanije za koju radim. Drugim rečima, dao mi je informacije koje sa nekim drugima ne bi tako rado podelio, bio je fin i ljubazan, a posvetio mi je više vremena nego nekim drugim kompanijama. Jedino je na kraju razgovora, kada je diktafon već bio isključen rekao nešto što je meni zazvučalo kao senzacionalna i nova vest. A u nastavku ćaskanja sam dobila i detaljno objašnjenje za informaciju. Da, svi novinari će vam reći da je to glupa, početnička greška i nešto što se nikada ne radi. Informaciju koju ste dobili kada je diktafon isključen, osim ako ne radite za tabloid, ne puštate u svet. Ne pišete je, ne objavljujete. Ne radite ništa, osim što je zapamtite, uskladištite, jer će vam verovatno u nekom trenutku zatrebati. Jer ta informacija ne postoji, nije snimljena. Ona je samo izgovorena u prijatnom ćaskanju dve osobe.
I to je bilo to. Otkaz sam dobila isti dan. Neki menadžer me je nazvao telefonom iz, ako se dobro sećam, Norveške. Rekao mi je da više nemam pristup kompanijskom sistemu i da ne pokušavam da se ulogujem. Narednih nekoliko dana sam ostala u krevetu i ronila suze. Posle toga sam ih obrisala i nastavila. Još uvek pišem. Ali ni približno za onolike pare. I znam da mi se nikada više neće ponoviti ista geška. Ima nekih drugih grešaka koje me čekaju da se naučim nekim drugim stvarima.

Čuvana mudrost ženskih šamana Rusije






U divljoj republici Tuvi u Rusiji, ženski šamanizam je živ i popularan – poseta lokalnom izlečitelju je normalna stvar, slična danu provedenom na plaži. Na jugu Sibira, na granici sa Mongolijom, ruska republika Tuva dom je prastarim šamanskim tradicijama koje od zaborava čuvaju lokalni šamani i šamanke. Sakrivena iza sibirskih planina, Tuva svojom jedinstvenom prirodom privlači ogroman broj posetilaca koji tragaju za mestima sa kosmičnom energijom i žele da učestvuju u drevnim ritualnima. Ruska fotografkinja Anastasija Ivanova prvi put je otputovala u Tuvu dok je studirala u Londonu i radila na studentskom radu o umetnicima koji se identifikuju kao šamani i kulturni isceljitelji. Očarana prirodom, logorskim vatrama i svetim pesmama ovog mesta, nastavila je da posećuju Tuvu. - U Tuvi sam bila tri puta. Prvo sam došla da fotografišem šamane, a onda sam se vratila da ih posetim, šetam i ponovo vidim mesta koja sam zavolela - kaže Anastasia. Stići u Tuvu nije lako. Okružena je planinama i da bi stigao, moraš okolnim putem preko Hakasije. Ne postoje letovi do glavnog grada Tuve iz Rusije. Iako se Rusija obično smatra potpuno "belom" i zemljom u kojoj pretežno žive pravoslavci, spektar religija, kultura i verovanja u ovoj zemlji je neverovatno raznolik - od religija poput budizma i islama, do Mari naroda i njihovih rituala, koji se smatraju poslednjim paganima Evrope. U Tuvi postoji lokalna tradicija vekovima starih spiritualnih rituala. - Šamanizam je zvanično priznat i ne smatra se sektom ili kultom. Za vreme Sovjetskog Saveza, ritualni su bili zabranjeni, ali se tradicija i dalje prenosila sa kolena na koleno. Sredinom devedesetih je ponovo postala prihvatljiva zahvaljujući Monguš Kenin-Lopsanu, sada glavnom šamanu republike, i poštovanom istoričaru, piscu i pesniku. Ove godine puni devedeset godina - kaže Ivanova.

Ritauali u Tuvi imaju važnu ulogu u svakodnevnim životima ljudi, a šamani su sastavni deo života zajednice. Svakodnevni život i natprirodno se prepliću.
- Poseta šamanima je uobičajena stvar. Ljudi putuju iz udaljenih sela da bi posetili šamane. Obično dolaze da bi šamani izveli rituale koji će im doneti dobro zdravlje, bogatstvo, sreću, decu ili neku vrstu prosperiteta u porodičom životu. Ili da bi oterali duhove bolesti - objašnjava Ivanova.
- Jednom sam čekala u redu da vidim šamana Kenin-Lopsana i upoznala sam dve žene koje su došle iz malog sela. Putovale su izdaleka, nekoliko dana, jer im je nekoliko dana pre toga ptica uletela u kuću. Želele su da pitaju šamana šta to znači. Lokalci šamane plaćaju hranom, mlekom, mesom ili bilo čime što imaju. Danas su šamani veoma organizovani, imaju cenovnik i kancelarije. Koriste mobilne telefone, piju koka-kolu i žive u normalnim kućama, ništa specijalno - kaže Ivanova.
Ipak, šamanska kultura i dalje ima mistični prizvuk.
- Najviše sam opčinjena ritmom bubnjeva, skandiranjem i kostimima koje šamani prave – neki od njih nose ručno pravjenje kostime sa perjem orla, šapama medveda ili repom lisice. Šamani su pravi izvođači, postoji mnogo knjiga o tome - kaže.

U Tuvi, šamani mogu da budu i muškarci i žene. Kada je prvi put došla u Tuvu, Ivanova je upoznala šamanku Tatijanu. Od tada, Tatijana je šamanka koju najradije fotografiše.
- Tatijana govori ruski i tuvanski. Ona je riznica mitova, legendi, bajki i celokupne istočnjačke mudrosti. Možete da je pitate bilo šta i oduvaće vas odgovorima. Pokazala mi je nerverovatna mesta i ispričala mi neverovatne legende.
- U svetu šamana, svaki kamen, svaka planina, svaka reka ima svoju priču i svoju svrhu. Fotografisala sam jedan od njenih rituala. Atmosferu rituala je nemoguće opisati rečima. Ritual se odžavao na planini čije podnožje čine specijalni minerali i rude koje formiraju magnetno polje, što čini da vreme protiče drugačije nego u ostatku sveta - kaže Ivanova.
Tuvansko društvo daje odličan primer kako prastara šamanska tradicija može da postoji u savremenom kontekstu i služi kao podsećanje da su nacionalno nasleđe važno isto koliko i zaštita prirode. Tuva je puna svetih mesta od suštinske važnosti za šamanske rituale.
- Svaki šaman ima svoje mesti. Drvo, kamen, planinu, izvor – nešto na šta su naišli kada su postajli šamni i gde su se nakon toga vraćali da bi izvodili rituale - kaže Ivanova.
Postoje i mesta na kojima se održavaju javna služenja. To su mesta ženske energije gde žene dolaze da se raspitaju da li će imati problema kada požele da postanu majke. Obično donose igračke i hranu da bi odobrovoljile duhove. Postoje i mesta na koja se odlazi zbog zdravlja, bogatstva i hrabrosti. Postoji i mesto koje je prenatrpano automobilima igračkama – pretpostavljam da je to mesto gde ljudi odlaze kada žele novi auto.

subota, 13. veljače 2016.

25 stvari za koje si premator posle 25-te



Srećan rođendan. Ove svećice predstavljaju vaše snove. Fotografiju ustupila Ana C.

Ja ne znam koliko vi imate godina – kao prvo, nije me briga, jer kad vas jednom klepi dvadeset peta, prestanete da obraćate pažnju i to ne samo na godine, već i na one finije detalje kao što su imena ljudi oko vas – samo što je mene u julu tresnula dvadeset sedma.
Nema u pomenutom godinama ničeg posebnog – lice mi je u suštini još uvek dečije, tesno zategnuto preko usahnule i iznurene glave odraslog čoveka – ali počeo sam da osećam promenu. Neko mi je na to rekao samo „taman tako", ali nisam ni prstom mrdnuo da dokučim šta to znači. Taj se noćni provod završio mojim odlaskom u Mekdonalds gde sam pomislio „E, nećeš ga majci" i umesto toga, otišao kući i pojeo samo parčence tosta. Otvorio sam i štedni račun. Onaj nekadašnji ja, mlad i kurčevit, sa sve frizurom, kog je baš briga za sve, koji radi na centrali kol-centra – taj mladi ja je prosto zgrožen pred ovakvim razvojem situacije. Ali ovog starog ja mnogo zabole dupe.
Ponekad u sumrak odem do obale i nađem slobodnu klupu. Dok gledam mlade ljude kako se šepure gore dole po šetalištu, sa nostalgijom se sećam stvari koje sam radio kada mi je bilo dvadeset – koliko sam uživao u svim filmovima o Betmenu Kristofera Nolana; čitao knjige i mislio da su važne; razvrstavao pez bombone po bojama, ubacivao ih u šest flaša votke i onda, valjda kao posledica toga, povraćao u savršenom luku u klozetsku šolju i oko nje u kući moje mame. U takvim trenucima pomišljao sam samo jedno: kakav potpuni skot. Kakav govnar. Kakav grozni, odvratni drkaždija.
Prema rezultatima detaljne analize koju je sproveo lik zadužen za optimizaciju internet pretaživača, ispada da većina čitalaca VICE-a ima 25 godina ili tu negde i da im, shodno tome, treba neko da ih malo uputi u život. Evo ja se javljam da budem mudri starac. Jer, bio sam i ja u tim godinama: kad okrenete dvadeset petu, odjednom vam sine pred očima da niko ne živi večno i da ste svakom novom sekundom sve bliži smrti. A kad je već tako, onda treba imati na umu da su to prave godine da otvorite četvore oči, razbistrite mozak i prestanete sa glupostima za koje ste ionako već i previše matori. A evo o kojim glupostima se radi:


Mladi ljudi uživaju u jeger bombama. Fotografiju ustupio Kris Fricke.

1. Drogiranje samo da bi se ostavio utisak
Jednom sam probao kokain, ali je jedina posledica bila to što sam prvo malo đuskao, a onda se najeo slanih grickalica dok sam se busom vraćao do gajbe. A kada sam probao marihuanu, gledao sam kako jedan moj ortak lagano šora sebi u gaće. Jel' droga tako i treba da deluje? Bilo kako bilo, da vam čiča nešto kaže: nije to za mene.
Ako već volite da se puderišete kokainom ili ga gurate sebi u dupe, onda nema šta da se čeka, samo izvol'te, ne branim vam. Ali verujem da bi svako ko navrši dvadeset petu trebalo da zna da li mu stvarno prija da uzima drogu – sa sve neophodnim čekanjem na dilera i potajnim posetama klozetu i svim onim situacijama kada se od vas očekuje da pocepate majicu sve do grkljana i zaurlate JOJ ŠTO VOLIM DA SE DROGIRAM – ili to radi samo zato što to rade i oni klinci koji su veće face od njega. Sećam se kad su nam još u školi puštali one dosadne filmove o uticaju vršnjaka na svakog klinca i znaš šta? Bili su potpuno u pravu! Nema nikakvog smisla u tome da se drogirate posle dvadeset pete, osim ako vam se to stvarno ne dopada.
2. Legitimisanje
Dok ste mladi stvarno je zabavno kad vam neko traži ličnu kartu, a vi ste je uz to i poneli, jer ima nečeg predivnog u izrazima lica koje ljudi znaju da slože dok broje od vašeg datuma rođenja pokušavajući da izračunaju koliko vam je godina. Ali kad vam jedna te ista jebena šankerica dva puta tokom iste večeri traži ličnu kartu a vama je 27, onda se to pretvara u smaranje.
3. Satiranje od hleba
Prošlo je ono vreme kada sam mogao da pojedem čitav baget uz malo sira i da sutra uspem da zakopčam pantalone.
4. Pokušaji da se shvate mladi i muzika koju slušaju
Spreman sam da poklonim 100 evra prvoj osobi koja se pokaže sposobnom da sedne sa mnom za isti sto i objasni mi zašto ljudi misle da su Sam Smith i Ariana Grandetalentovani i popularni.
5. Ispijanje likera od jabuke ili jeger granata
Jeger granata je posebna vrsta jeger bombe u koju se, ne pitajte me kako, pored uobičajenih sastojaka dodaje i čašica tekile. Neka mi je bog u pomoći ako ikad ponovo probam to čudo. A što se tiče likera od jabuke, to je u stvari sirup za kašalj namenjen onima kojima je sve drugo zabranjeno i za njega nikada ne treba davati pare.
6. Napadi panike ispred bankomata
Kada ostanete bez prebijene pare, bankomat se pretvara u tunel strave i užasa. Ljudski je nadati se da bi iz njega mogao da kapne koji dinar. Najgora sorta ovih mašina su one koje, kad već ukucate podatke i lepo zatražite tih 500 dindži, prvo krenu da zuje, pa onda nešto klikne, a vama se sve okreće u stomaku, srce vam je sišlo u pete i tuče kao ludo, a onda se pojavi tekst: „Žao nam je, ali ovaj aparat može da isplaćuje samo novčanice od 1,000 dinara" i onda morate ponovo istu petljavinu, sve nadajući se i strepeći da li vam je bog svih bankomata naklonjen.
A kada dobacite do dvadeset pete, toliko ste iznad ovakvih pizdarija da tu nema ničeg smešnog. Jebeš i bankomate i banke. Jebeš i ugovore i visoke troškove života. Jebeš i to što za konzervu sardina moraš da platiš punu šaku kovanica od 10 dinara. Jer sve ove stvari niko neće da jebe umesto vas, pa bi vam bolje bilo da se naučite kako se rukuje novcem.


Ma da, stvarno ne radi. Nije ni čudo kad sam unutra gurnuo đevrek umesto kartice. Fotografiju ustupio Johnny Wilson.

7. Eksperimentisanje frizurama
Ako vam je dvadeset pet i do sada već niste preturili preko glave sve vrste šiški, farbi za kosu i greškom napravljenih neravnina, onda ima već četvrt veka kako niste naučili da sređujete frizuru. Ne trudite se da budete u trendu. Sve što zahteva papilotne ili više od dva proizvoda previše je komplikovano za vaše godine. Kad odete kod frizera, tražite lepo samo da vas podšiša pozadi i sa strane ako ste muško ili ga pitajte da „malo skrati krajeve, ali ne preterano" ako ste devojka. I to je sve. To vam je frizura za svaku priliku. Uživajte.
8. Razgovor sa mlađima od 22
Jeste, čuo sam i ja za ono pravilo da najmlađa osoba sa kojom se može upuštati u seks treba da bude upola mlađa, plus sedam godina, ali ne znam šta bih rekao ni nekoj ribi od dvadeset i po osim možda: „Izvini, je l' ti neko već objasnio šta je to flopi disk?" Većina razgovora koje vodim više liče na glasno preslišavanje na temu kako je bilo dobro Evropsko prvenstvo u fudbalu 1996, tako da mi uopšte nije lako da razgovaram sa nekim ko nije zapamtio barem jednu lepu stvar u vezi sa Stivom Stounom. Smatrajte da sam digao ruke od pokušaja da pričam sa bilo kim ko je rođen posle 1994. godine.
9. Neobavezno ćaskanje
Ponekad mi se dešava da me nekome predstave i da kažem „Drago mi je" na šta mi oni odgovore sa „Već smo se upoznali". Takvu osobu istog trenutka potpuno otpišem. Brate, sigurno bih te zapamtio da si bar malo vičan ćaskanju. Dakle, očigledno je da si mutav. A meni ne pada na pamet da traćim ovo malo života što mi je ostalo slušajući te kako mrziš svoj posao u marketingu.


Pripadnici ljudske vrste sa planete Zemlje uživaju u neobaveznom ćeretanju. Fotografiju ustupio Taulu.

10. Vožnja noćnim prevozom
Kad se samo setim svih dogodovština koje sam imao po noćnom prevozu... Jednom prilikom sam se probudio u autobusu usred neke pripizdine, dok se sunce kroz prozor pomaljalo iznad obzorja, a jedan poveliki i neobično ljutit vozač treskao dlanom po krovu sopstvenog autobusa samo da bi me prizvao svesti – i tada sam shvatio da taksi u stvari i nije toliko skup.
Sve je bolje nego da 45 minuta dreždite na ciči zimi dok onaj ko čeka tu odmah do vas ne pozoblje sve do poslednje mrvice mesa iz masne pljeske. Dremka u taksiju takođe znači i da vas neće buditi zveket flaša od piva koje se kotrljaju po podu dok vas ne potkače po cevanici. Jednom prilikom sam ćušnuo novčanicu u tajnu pregradu novčanika da je ne bih potrošio na pivo i tako sigurno sebi platio taksi do kuće. To je ujedno bila i najzrelija odluka koju sam doneo u čitavom životu.
11. Šoping u "urbanom" butiku
„Vidi molim te, ova majica ima kragnu koja nije kao druge! Zamisli kako će dobro da mi čuči na fotkama kada se jednog dana budem sećao mladosti. Jebo te, zamisli tek kako bi bilo dobro da ima i nešto napisano...Pa ima, jebote, ima! Evo napred piše BROOKLYN HEIGHTS a pozadi, bog bi ga znao zašto, LA RIDER. To brate, imaš piće od mene!"
12. Druženje sa ortacima koji su kulovi
Ako već odemo na pivo pa se ispostavi da sam ja jedini raspoložen za priču, to ne sluti na dobro. Ako me pozovete na Facebook da bih prisustvovao nečemu što se ne desi narednih šest nedelja, to već ozbiljno nije u redu. A ako mi kažete „Slušaj, treba više da se družimo" a da pri tom ne pomenete ni vreme ni mesto za tako nešto, smatrajte da sam s vama raskrstio. Teško pronalazim vreme i za prave prijatelje, a to vam kažem kao poprilično nepopopularan tip. Ortaka koji su kulovi treba se otarasiti posle dvadeset pete.



'Ajde kući, ortak. Fotografiju ustupio DEM.)

13. Loše kres šeme
Namestiti da se nekome dopadnete već je samo po sebi dovoljno iscrpljujuće, da i ne pominjem koliko sati treba da se cimate da biste sa nekim otišli tuđoj gajbi, srušili lampu sa noćnog stočića i pojebali se. Ako ste već rešeni da se upustite u monotoniju koju nude kres šeme, u sve to praćakanje udova i trapave priče o kondomima uz koje neizbežno ide i pitanje u sedam ujutru možete li da napunite ajfon da biste na netu mogli da nađete mapu puta do kuće, onda barem napravite od svega dobru foru. Svake sekunde ste za korak bliži smrti. Vaša misija na ovom svetu ne sastoji se u tome da mu dodate još lošeg seksa.
14. Grupni odlasci na more
Budite spremni da odlasci na more kao u mladosti (a to će reći, u društvu ljudi koji nemaju problem da nose kupaće kostime, mažu lice kremama i ostave 100 evrića u nekom grčkom noćnom klubu), posle navršene dvadeset pete godine ustupe mesto onima na koje ćete tek ići u budućnosti - kad osmoro ljudi koji su se u nekom trenutku međusobno već jebali iznajme velelepnu vilu u Francuskoj posle dvanaest nedelja neprekidnog dogovaranja preko imejla i onda najave: „Odmor i uživanciju". Ali između ta dva stanja svesti čeka vas trenutak prosvetljenja kada ćete shvatiti da je odlazak na odmor sa prijateljima najgore što možete da uradite tokom leta. Tada ćete otkazati sve pripreme i jednostavno skoknuti do parka samo u društvu omiljenog piva. A onda ćete napuniti dvadeset šestu i zateći sebe kako govorite stvari kao što su: „Daj da skoknemo do Barselone na festival boja! Biće nam do jaja!" I tu sve kreće po starom. Bolje uživajte u barem jednom slobodnom letu bez vaših groznih prijatelja.
15. Tužan kraj noćnog izlaska
Čim kazaljka na satu pokaže da je tri ujutru i ostanete bez ideje šta dalje, neko vas pita „Gde ćemo sad?" a da mu niko ne odgovori sa „Pravo kući bez ijedne reči", onda znate da se noć malo otegla. Ako vam pođe za rukom da se u istom noćnom klubu i napijete i otreznite, bolje idite kući. Ako neko predloži da se krene u jedini bar za koji misli da još radi a da do tamo ima više od pet minuta hoda, bolje idite kući. A ako zateknete sebe za šankom sa kreditnom karticom u ruci i najiskrenije se čudite što na računu lepo piše da dve krigle piva i tri žestine koštaju više od cetiri soma? E onda bolje idite kući i više iz nje i ne izlazite.
16. Mamurluci
Pojedite bananu i popijte čašu vode sa dva brufena i bićete manje-više okej.
17. Čekanje u redu ispred kluba
JA SADA IMAM DVADESET SEDAM GODINA. BOLNO SAM SVESTAN ČINJENICE DA NIKO NE ŽIVI VEČNO. JEDAN ČOVEK SE UGURAO U RED DVA MESTA ISPRED MENE I SADA PUŠTA REDOM SVAKI TON ZVONJAVE NA SVOM MOBILNOM. SPASITE ME IZ OVOG PAKLA, PODARITE MI SMRT!
18. Glupe fore kojima vas barmeni podjebavaju dok ne zapalite
Možda sam ja kriv – možda imam takvo lice ili mi glas svira kao sirena na kolima, ili je za to kriv moj utovljeni ego – tek, ima u mojoj ličnosti nečeg čistog i fundamentalnog što nagoni barmene da me drkaju. Pitate me da l' mi se smučilo da trpim sranja od nekog ko zarađuje za život vadeći pampure iz flaše? Gde je tu uživanje, pitam ja vas? Ili sipaš pića u prljave čaše, tu i tamo ih pokupiš ako sam završio pa ih složiš po podu i svi su srećni. Nisi ti Isus, ti si budala. Ako ti za pojasom visi otvarač za flaše onda uzdravlje, budi drzak kol'ko 'oćeš.
19. Život bez grejanja
Od kada sam odrastao i napustio roditeljsko gnezdo, preživeo sam podosta hladnih zima – sećam se da nam je jednog decembra pukao bojler a da to nismo smeli da pomenemo gazdi jer svaki put kad bismo ga podsetili na naše postojanje, čovek bi istog trenutka povećao kiriju; zapamtio sam i dve nedelje koje sam bio prinuđen da provedem na sestrinoj gajbi da mi ne bi amputirali prste od hladnoće. Dešavalo se i da se vratim kući s posla, navučem još dva para čarapa i duks sa kapuljačom i odmah se strmeknem u krevet sa upaljenim laptopom ispod čaršava jer je to tada bio jedini način da proizvedem makar iluziju toplote.
Ali onda sam napunio dvadeset pet i shvatio da je dovoljno da uključim grejanje. Ili da kupim jednu od onih grejalica, a moje cimere ko jebe, ionako i ja plaćam struju. Čini mi se da bi sledeći korak bio da tumaram po kući kao goropadni otac koji gasi svetla koja se ne koriste, ali da ga jebem, zima je duga a ja nemam nameru da se još smrzavam.


Fotografiju ustupio Nathan Rupert.

20. Festivali
Ovog leta sam bio na festivalu u Lidsu i sa užasom shvatio da sam među najstarijima, posebno kad sam bacio pogled u torbu i pronašao sve one odgovorne stvarčice kao što su jastuk i tablete protiv proliva. Ispalo je da sam premotao traku sa „kad sam ono bio mlad" na „nevaljali matorac". Možda su se to sa mojim umom poigravale opojne biljke koje sam poneo, ali kunem se da je količina alkohola koju sam morao da sručim da bih samom sebi priznao jednu takvu istinu bila dovoljna da me ekipe hitne pomoći ceo vikend drže na oku.
21. Korišćenje dezodoransa koji se prodaje zajedno sa gelom za tuširanje
U Londonu se maltene svakog marta ili aprila desi taj jedan dan – datumi se menjaju i tu nema pravila, baš kao kod Uskrsa – a to je naime onaj dan kada svakog čoveka u gradu uhvati neočekivano toplo vreme tako da on u panici ščepa prvi dezodorans koji mu padne šaka, pa bio on i u pakovanju nazvanom „za negu muškarca" koji mu je tetka kupila za Božić. Ništa nema takav miris kao vazduh ispunjen ovakvim dezodoransima.Baš ništaPoslednji put kada sam se namirisao jednim ovakvim dezodoransom imao sam dvadeset jednu godinu i tetka mi je kupila bočicu sa slikom fudbalske lopte i sunđerčetom u obliku iste. Mirisalo je kao da sam se posle časa fizičkog presvukao u poslastičarnici. Na znoj i šećer u isto vreme. Kao da mi je ceo pubertet prošao za jedan dan. Izgleda nije slučajno što čak i hormonalna ravnoteža odrasle osobe mora da ima pogrešan miris ako se kombinuje sa parfemima posebno pravljenim da budu jeftini božićni pokloni za tinejdžere. Izbacite ih iz upotrebe kada napunite dvadeset petu.
22. Čitanje blogova
Vaši stavovi se prilično loše prenose.
23. Strah od trudnoće
Ništa me ne ispunjava takvom stravom kao pomisao da bih mogao da imam dete – osim ako niste napunili dvadeset pet i već imate dvoje dece, a u tom slučaju vam čestitam i siguran sam da su oboje jedinstveni i da već savršeno govore francuski – jer deca su grozna i zahtevaju puno truda i za svaku sitnicu koja im je potrebna oslanjaju se isključivo na vas. Ja imam mačku i naporno mi je da je hranim dva puta dnevno. Zamislite sad da se ona isere sama po sebi u tolikoj količini da mi treba mokra krpa da to sve počistim? I šta ako bih to morao da radim više puta u toku dana u narednih osamnaest meseci dok ne nauči da kenja kako dolikuje? Ne znam otkud vam ideja da bih bio sposoban za tako nešto. Jedva da umem i sendvič da napravim. Ne treba mi poveriti opremu kojom se prave bebe.
24. Kucanje poruka dužih od 200 slova
Šta je to, pobogu, toliko važno?
25. Draškanje prstima
Prestanite da se pretvarate da je draškanje prstima dobro i za onog ko draška i za onog koga draškaju. „Kakav je bio seks?" „Bio je dobar. Samo mi je žao što me nije još draškao. Znaš, baš bi bilo lepo sa njegove strane da je pokušao da mi gurne više prstiju." Ovo nikad niko nije izgovorio. Niti će. Ikada. Ako ste prebacili dvadeset petu i još uvek se bavite draškanjem, onda ste zreli za posmatranje jer tako nastaju serijske ubice.

​Stvari koje naučiš u dvadesetim kada ti pukne duga veza


Raskid dugogodišnje veze je isto kao rađanje. Bolno je, glasno i kad je najzad gotovo, ostajete u govnima, vrišteći na svet koji ne razumete. Na netu možete pročitati kako na mnogo različitih načina možete preboleti bivšu – 95 odsto toga je obično sranje, a ostalih pet odsto su prikrivene porno reklame. Sve to ima neku svrhu, ali ja nisam uspeo da nađem apsolutno ništa što na pravi način oslikava horor u kom si kada shvatiš da si skoro dementan - iznenada nedostaje deo ličnosti i jebeno si zaboravio sve što si ikada znao o sebi. Jedini koristan savet nakon raskida bi bio neki način da se brzo i što pre obogatiš. Nažalost, nemam takav savet. Da budem iskren, sumnjam da ga bilo ko ima. Sve se u principu svodi na to da ste sjebani neko vreme dok se ne umorite od kukanja i izlazaka u kojima tražite buduću bivšu. Dakle, giljotina duge veze u periodu života u kome stojite na pepelu mladosti, odakle ne možete ni u grubim crtama videti kako izgleda odrasli život u punom sjaju, ne uči vas, nažalost, ni o čemu. Zato jedino mogu da vam ponudim lekcije koje sam i sam naučio kada sam postao singl u dvadesetim. Izvolite sa mnom i molim vas, budite saosećajni.
Ljudima se jebe što se postali depresivna krpa
Oboje ste i dalje živi? Ne planirate da to promenite u skorijoj budućnosti? Onda, iskreno, nikoga nije briga. Naravno, prijatelji će vas smarati smaračkim smajlijima i roditelji će vas zvati češće, ali realno, slušanje o vašoj romantičnoj katastrofi je primamljivo prosečno srećnoj osobi koliko i otvaranje računa u banci. Otvaranje računa za nekog drugog. Razlog je što kada ste već u srednjim dvadesetim, svi, ali bukvalno svi – supermodeli, kučići, evnusi, vaša baba – svi su već imali slomljeno srce. Niko vas neće zatrpati izlivom emocija samo zato što ste imali loš dan. A ako to urade, to je verovatno zato što možda razmišljaju da vam kresnu bivšu.
U protekloj deceniji nema nijedne fotke na kojoj ste dobro ispali
Ovo je nešto što ćete shvatiti vrlo brzo dok jednog mamurnog subotnjeg jutra pravite nalog na Tinderu ili Instamesindžeru – kamera vas nije udostojila nijedne normalne slike, već dugo, dugo vremena. Iskreno verujem da ustvari to nije do kamere. Izgleda da uopšte ne izgledam onako kako sam mislio da izgledam. Ustvari, ja i ne znam kako izgledam. Kako ja to izgledam? Postoji razlog zašto sam zapostavio fotkanje. Za vreme veze, pretvorio sam se od kul tipa, u besmislenog, sredovečnog lika. U ormanu imam jedino papuče i džempere sa rol kragnom. Počeli su da mi se gade ljudi u prevozu zbog novina koje čitaju. Koristim reč "problematično" u najopuštenijem razgovoru. Postao sam obična budala koja jede smrznutu hranu i kuka. Jako sam glup i tako, tako sam.
Većina ljudi zapravo ne želi da ima seks sa tobom
Stari je holivudski mit koji kaže da bi muškarci spavali sa beskrajnim brojem žena iz snova, svake večeri, da nema nesnosnih gospođa. Znaš u čemu je fora? To nije stvaran život, kretenu - to je samoubilačka ideja raja. Ako još uvek misliš da su žene samo hodajuće veličanstvene rupe posle, recimo, pet godina koje si proveo sa jednom ženom, onda si verovatno pravo govno koje nije ni zaslužilo sreću.
Tebi ustvari nije do jebenog seksa
Nije poenta samo u tome da niko ne želi da ima seks sa tobom pošto izađeš iz duge veze jer izgledaš i ponašaš se kao da si se vratio sa prve linije fronta nekog užasnog rata. Poenta je možda u tome što ti ne želiš da imaš seks ni sa kim. U trenucima dosade, možda uhvatiš sebe kako se upoređuješ sa nekim jako zajebanim psom kog su nekoliko puta jako šutnuli u prepone i jedino što sada želi je da zaboravi da je uopšte i imao reproduktivne organe. Biće tako sve do tog sudbonosnog dana kada ćeš shvatiti da ti poruke šalju jedino tvoj diler i promoteri. To je dan kada je vreme da se sabereš i vratiš u igru. Ne možeš da se jebeš sa svojom tugom i kajanjem celog života.
Svi rituali muvanja su se promenili
Kada sam upoznao bivšu, bukvalno sam joj se ispovraćao na glavu sa sprata iznad. Bila je to klasična žurka u studentskom domu. Ako mislite da ona nije bila najbolja devojka na svetu, molim vas razmislite još jednom. Kada ste mladi, takvo ponašanje je normalno. Povraćanje po nekome je nekada bilo normalno, klasično muvanje za prvi razred osnovne. Ti dani su sada gotovi. Jebi ga, ispali ste iz igre. Ako bih se danas ispovraćao po nekome, sumnjam da bih je sutra odveo na kafu. Verovatno bi me uhapsili.
Šta je to flertovanje?
Ne, ozbiljno. Šta je to? Je l' to samo razgovor ili razgovor u kome nekome šapućeš magične reči sa tajnom šifrom koja skida pantalone? Bilo bi lakše kada bih odgovor na ovo, a može i broj telefona, dobio u pismenoj formi.
Klabing počinješ da nazivaš đuskanjem
Da, to je to jebeno stanje u kome si.
Izađeš da "đuskaš", ali nećeš đuskati ni sa kim
Izlazim. Izašao sam. I kada sam jednom tamo, ne pričam ni sa kim. Umesto toga, ja sam ona osoba koja stoji u ćošku kluba sa pićem u ruci, bulji u svetla, pa malo u mobilni, nadajući se da će to nekome izgledati dovoljno primamljivo da bi došao da priča sa mnom. Ja sam ti.


U srednjim dvadesetim ste. Sami ste. Tuširanje nije opcija. Idealan sastanak je buljenje u TV sa kauča. Džemperi vam postaju preuski. Farmerice preširoke. Više od tri pića vikendom i ponedeljak na poslu ćete provesti grleći ve-ce šolju. Ljudi kažu da je odrastanje stvarno sranje, ali ima i svojih momenata. Biti u normalnoj vezi je najbolje za takve momente – savršeno mesto za ostariti – ali kada se ta veza raspadne, nedostajaće vam uteha koju ste dobijali od strašnog sveta koji svakim danom sve manje zanimate. Ukoliko ste dvadesetjednogodišnji smarački kreten, ipak postoji šansa da ćete jednog dana biti zanimljivi nesmarač. Ako ste dosadni dvadesetšestogodišnji smarač – i jedina trenutna preokupacija vam je koliko pratilaca imate na Twitteru - ljudi će jednostavno shvatiti da nikada nećete biti nesmarač. Veze su sjajne, ali one isto tako sravnjuju sa zemljom one delove vas koji su vam potrebni da funkcionišete u singl svetu. Najvažniji savet koji vam mogu dati: pokušajte ponovo da izgradite te delove da biste povratili nadu da postoji šansa da možda, nekad, ponovo steknete status nesmarača.

Crno-beli overavaju opstanak, Tajfun - Partizan

Košarkaši Partizana gostuju ekipi Tajfuna u 24. kolu ABA lige od 17 časova, a taj meč iz Celja možete pratiti uživo uz Blicsport.rs. Trenutni rezultat u trećoj četvrtini je 56:76 (25:19, 16:24, 11:26).

Foto: M. Metlaš / RAS Srbija
Crno-beli predvođeni Aleksandrom Džikićem se nalaze na korak od opstanka, pošto su slavili u četiri od pet mečeva koliko je novi trener proveo na klupi. Sa druge strane, Tajfun se nalazi pred ispadanjem, jer je poslednji na tabeli ABA lige.
POSLEDNJA ČETVRTINA U TOKU:
35. minut - Rastrzana igra na obe strane, pa su dva minuta između 33. i 35. protekla bez poena.
33. minut - Prvi minut poslednje deonice protekao je bez koša, a u drugom je jednom poentirao samo Džons. Amerikanac je još jednom bio precizan za dva, da bi Murić nastavio sjajnu partiju i novom trojkom se pobrinuo za plus 20 i 56:76.
TREĆA ČETVRTINA: Tajfun se raspao, Murić vodi Partizan ka pobedi
30. minut - Blista na ovom meču Edo Murić. Vezao je dve trojke (ukupno 5/6), za svoj 19. poen i 49:66. U dalekometnoj paljbi pridružili su mu se Sebič i Vilson za 52:69 pred poslednju deonicu.
28. minut - Potpuno se raspala igra Tajfuna u ovoj trećoj četvrtini. Ništa domaćim igračima nije polazilo za rukom u napadu, što je olakšalo posao Partizanu da održava dvocifreno vođstvo (46:58).
26. minut - Nastavili su se dobri minuti za gosti, pa su posle "duge" dvojke Vrapca crno-beli prvi put stekli dvocifrenu prednost i poveli sa43:54.
25. minut - Na samo dva poena je bio Tajfun za pet minuta u ovoj deonici. Odličnu Odbranu Partizan je krunisao trojkom Vilsona i košem Murića za 43:52.
22. minut - Murić je nastavio da cepa mrežicu sa distance, dok je Vilson položio za 41:47. Tajfun je bez poena u uvodna dva minuta drugog poluvremena.
DRUGA ČETVRTINA: Preokret Partizana uz dobru odbranu i na krilima Murića
20. minut - Vrlo dobar finiš Partizana. Vitkovac, Milutinović i Vilson su izgradili prednost koju nije ugrozila Bratož uz zvuk sirene za 41:43.
Nijedan gostujući igrač nije imao dvocifren učinak, prednjačili su Murić sa devet (trojke 3/3) i Džons sa osam poena. Slična situacija i u Tajfunu, devet je dao Čebular, po osam Ponjavić i Bolčina.
18. minut - Nastavlja se rezultatska neizvesnost. Bilo je prostora za sjajno dodavanje Ponjavića za Bolčinu, uzvratio je Marinković trojkom (35:35), a u finiš poluvremena ušlo se rezultatom 37:36 posle polovičnog učinka Vitkovca sa penala.
16. minut - Kad god crno-beli poprave odbranu dođu i do dobrog napada. Skoro puna dva minuta je Tajfun bio bez koša, što su Džons i Vilson iskoristili da serijom 0:6 naprave preokret (31:32). Ipak, Bolčina je sa penala prekinuo crnu seriju za 33:32.
14. minut - Pogodio je Džons sa distance, a Vrabac sa penala, pa su crno-beli smanjili na 28:26. Taman kada su mogli da naprave preokret, Murić je izgubio loptu i napravio nesportski faul. Bratož je posle te ukradene lopte jednom bio precizan sa linije za slobodna bacanja, nakon čega je Parker povisio na 31:26.
12. minut - Uvodni minut u drugoj deonici protekao je bez promene rezultata, a Ponjavić je drugom trojkom uvećao na maksimalnih plus devet. Bez ikakve ideje igrali su gosti u napadu, da bi Murić "izmislio" trojku i smanjio na 28:22.
PRVA ČETVRTINA: Tajfun kontrolisao rezultat, Partizan oslabljen
Partizan je oslabljen neigranjem povređenog Boža Đumića i Aleksandra Cvetkovića, pa su ovo gostovanje počeli Vilson, Marinković, Murić, Džons, Koprivica.
10. minut - Veliki broj faulova obeležio je prvu četvrtinu, ukupno čak 15. Partizan se mučio u napadu u finišu, a Ponjavić je ubacio trojku, četvrtu timsku iz osmog pokušaja, sa zvukom sirene za kraj deonice -25:19.
9. minut - Partizanov novajlija Darel Vilijams je izjednačio sa dva plus jedan na šta je odgovorio Čebular trojkom za 20:17. Magdevski nije uspeo da uzvrati istom merom.
7. minut - Dalekometnu trojku pogodio je Murić, Partizan je popravio odbranu, Džons je zakucao u kontri, a Vitkovac bio precizan sa penala za preokret i 13:14. Brzo je Tajfun vratio prednost, slobodnim bacanjima Bratoža za 15:14.
5. minut - Dosta spor uvod na obe strane. Tajfun je opet poveo, da bi Koprivica, koji je posle dužeg vremena dobio šansu, sa penala smanjio na 9:7, ali se Klark trojkom pobrinuo za 12:7
3. minut - Odlično je Tajfun počeo meč sa pet poena Bolčine za 5:0, ali je uzvratio Murić trojkom i Koprivica iz reketa za 5:5.